Za usamljene

Čitajući postove u ovo blagdansko vrijeme primjetila sam kako se mnogi blogeri upravo sada osijećaju usamljenije nego inače.
Za one koji su uistinu sami i za one koji se osijećaju usamljeni u mnoštvu, pjesma iz arhive napisana u vrijeme kad sam se i sama tako osijećala:


SAMOĆA

Nikad me tako ne tišti samoća
k'o blagdanom uveče
dok toplo svijetle domovi tuđi,
a rijeka veselih ljudi ulicom teče.

Ne zastaju koraci pred vratima mojim,
promiču dalje u brzom hodu,
a romor kiše samo glas bi tvoj
mogao pretvoriti u odu.

Muklo oko mene polaže čama
u slojeve duboke, tamne sjene
i tek bi milošću božjom mogao pasti
trak svjetla u moje zjene.






Image Hosted by ImageShack.us




29.12.2008. u 01:45 sati | 76 Komentara | Print | Link | Na vrh

Božićna priča

Miran i blagoslovljen Božić poželjeti ću vam s ovom pričom:

BOGOJAVLJANJE


Svi su se spremali kućama preplašeni ogromnim crnim oblakom koji se pojavio na dotad čistom plavom nebu, a i suton se bližio već.

Bila sam i ja gotovo spremna za polazak, a onda se predomislila htijući još na nekoliko trenutaka opet samo za sebe imati ovaj komadić raja, ovu “svoju” plažu, ne dijeleći je s nepoznatim ljudima koji su skrnavili taj moj hram svakojakim rekvizitima ni s djecom koja su vikom i pljuskanjem remetila sljubljenost mora i neba.
Znala sam da će oni na odlasku u džepovima ponijeti nešto oblutaka i da bi joj mogli malo oduzeti od njene božanske ljepote. Ne želeći da ovdje ostane ikakav trag nečijeg boravka pratila sam ih pogledom spremna da nešto kažem ako pretjeraju u tom uzimanju. Htjela sam da ostane onakva kakvu je i ja ostavljam bez obzira na godišnje doba nakon što ovdje nahranim oči ljepotom i bistrom vodom malo ohladim vruću želju za onim koji je život proveo na pučini, a sada nepravedno optužen već više od godine nevin hlapi iza rešetaka u tuđoj zemlji, da ostane ista kakvu je i ja ostavim nakon što u osami vlastitim riječima izgovorim zaboravljene molitve i ublažim strepnje pa se donekle sređenih misli vratim kući i svemu što se napraviti mora.
Ostala sam sama sjedeći s koljenima privučenim tijelu i držeći na okupu krajeve nezakopčane haljine oduzimajući tako igračku naglo podignutom vjetru.
Na onom crnom oblaku ukazao se otvor kroz koji se prosijavala svjetlost kao zlatno-crvena cesta s neba pružena u more posred uvale.Taj je trenutak preobrazio do tada mrku, gotovo prijeteću scenu, a ja sam promatrala netremice, očarana, očekujući da tom cestom kao u nadrealističnom snu poteče dvosmjerni promet, ptice put mora, a ribe put neba.
Vjetar je odnekud donio miris tamjana koji sam nepogrešivo detektirala usprkos njuhu s kojim se nikad nisam mogla podičiti.
Ne znam od kuda se stvorio jer nisam čula korake, tek odjednom glas:
“Divno, zar ne?!”
Sjedio je do mene s nogama ispruženim u more, s rukama oslonjen na žalo nudeći mi pogledu tijelo Apolona. Prelijepa mu glava bila je okrenuta u pravcu prizora koji sam i sama do tada s divljenjem promatrala. U očima mu je bilo mirno more, a u kosi topla, lelujava ljetna noć.
Ni da sam izuzetno talentirana takvog ga ne bih mogla nacrtati.
Nije ni bilo vremena da me zapanji vlastita reakcija dok sam podižući ruke s koljena i šireći ih prema njemu, rastvorila krajeve haljine i u prvi plan isturila grudi naginjući se prema njemu u namjeri da ga poljubim, privučena ugodom tog glasa kao magnetom čijoj sili je bilo nemoguće odoljeti. Bila sam više puta u životu privučena na prvi pogled, ali nikad ovako snažno, nikad privučena od muškarca koji je došao niotkud, jednostavno se stvorio tu, prozborio riječ i učinio me spremnom ne samo da mu se jednostavno podam, nego štoviše odlučnom da ja njega podčinim sebi i u potpunosti njime tijelom svojim ovladam.
Ništa dotaknula nisam, ni usne, ni tijelo, ali sam u rukama imala osjećaj punoće i bezgraničnog zadovoljstva u duši kao nikad ranije.
Ne znam koliko je to trajalo prije nego je ponovo progovorio.
“Tako se ljubi, Evo!” rekao je ustajući sa žala ne prouzročivši pri tom nikakav šum.
U daljini se čula grmljavina, a ja sam s ovim riječima bila kao gromom pogodjena.
Ispružila sam ruku u namjeri da ga uhvatim za mišicu i zadržim dok mi ne pruži prihvatljiv odgovor i riješi misteriju jer znala sam da ga nikad u životu nisam vidjela.
“Čekaj! Otkud mi znaš ime? Tko si ti?”
Ustala sam i ja i s izmiješanim osjećajima gledala ga pred sobom.
Bio je visok, viši od ijednog čovjeka kojeg sam do tad srela, a u ruci koja je htjela dotaknuti njegovu nadlakticu nije bilo osjeta dodira, ničeg fizičkog, tek toplina.

“Da ti misli tako ne blude, znala bi da sam Bog”
Ne skrivajući nevjericu u očima pokušala sam čvršće uhvatiti njegovu mišicu i dalje bez osjeta opipa. Ne znajući sanjam li ili me sunce vrelim maljem pošteno zveknulo po glavi danas dok sam obijala pragove moćnika tražeći pomoć čak i na mjestima koja po milosrđu nisu bila znana, stavila sam u pogon svoj vrući temperament i zamahnula nogom ciljajući na njegovu cjevanicu u želji da se uvjerim da je stvaran i u isto vrijeme jasno mu dam do znanja da se neće sa mnom tako zaje…
I kad sam vec pomislila kako sam promašila jer pri udarcu nisam osjetila kontakt nogu, ponovo se oglasio onim istim mirnim, melodičnim glasom:
“Mislim da je zabolilo tebe, a ne mene.
Mišići služe kretanju, a nemoć i bijes pobjeđuju se snagom Duha”
Bezrazložno i odjednom, u sjećanje mi je došla jedna davna TV emisija i riječi djevojke kojoj se navodno ukazala Gospa:”Vjeruj i ukazat’ će ti se!” na što sam ja komentirala da je to tako, onda bi se bila davno ukazala mojoj babi Mariji koja se od krunice nikad nije odvajala, prebirući zrna usrdno molila gdje god je išla, nikad nije zlo napravila ni jednom živom stvoru, a za svakog imala lijepu riječ i za svako dijete suhu smokvu u džepu pregače i pored sveg jada i nevolja što su je u životu obilato i nezasluženo snalazile, a ona i dalje s jednakim strpljenjenjem i poniznošću širila nauk ”Muči i potrpi” na svoju kćer koja je nemajući drugog blaga koje bi mi u nasljeđe ostavila, po obiteljskoj tradiciji iste riječi tek neznatno vremenu prilagođene i u moj mozak, genetski predodređen za takvu obradu, duboko usadila, a onda opet ja svojoj kćeri koja bezgranično vjeruje u Dobrotu i uvijek spava sa slikom jednog Ante i krunicom pod jastukom pa mi se često čini da je u njoj i još više nego u meni prisutna moja pokojna baba Marija koja je umrla u vrijeme kad je moja kćer činila prve korake, a za koji dan prohodat će i moj unuk.
Kako vrijeme ide…
Kao usred vrtloga bila sam zatečena tim kolopletom misli koje naoko nisu imale nikakvih dodirnih točaka sa trenutnim zbivanjima, a opet kao da ih je bujica nosila prema osobi koja je bila ispred mene.
“Bože, je li ovo istina?” pitala sam se preplašena vlastitim glasom, ali svjesna kako sam božje ime spomenula čisto iz navike.
“Ne brini, nisi mi ime uzalud izustila. Njoj se nisam ukazao jer istina je da ne plaćam svake subote, a ona je dobro znala da je njezin muž sa mnom , prerano preminuo od punte, od bezazlene prehlade nakon teškog rada nemajući novaca za otići u grad, k doktoru, i ostavljajući je u vječitoj crnini kao mladu nikad preudanu udovicu sa sedmoro djece u maloj kamenoj kući s mirisom siromaštva.
Znala je ona da su sa mnom i troje njezinih tek stasalih sinova poginulih još u onom ratu na trima različitim stranama, a kosti samo jednog od njih u znani grob kod Sv. Jure položene.
Molila je ona za žive i za mrtve i svojom molitvom je i tebe nagradila.”
Pokušala sam se sabrati:
Čita mi misli. Sve ovo što je izgovorio nikakav neznanac nije mogao znati. S njim nije bilo tjelesnog kontakta.
Kad sve zbrojim….ma ne, nije moguće!
“Ako si zaista Bog, zašto dozvoljavaš takve patnje, zašto je i moja majka nekoliko svoje djece nadživjela, zašto makar nju i oca mog nisi poštedio boli, velikog truda i muke?”, rekla sam s dozom optužbe u glasu.
“Patnja tvoje majke za vas djecu i danas joj je na ponos, a ni tvoj otac radi truda svog nimalo ne žali. Zar ne vidiš u mom oku istu plavu boju tihe radosti kakvu je i on u svojim očima uvijek nosio iako je zapravo vječno premoren bio, a žalio se nikad nije? Ti ćeš jednom oprostiti sebi što se nisi s njim na vrijeme dolično pozdravila i zauvijek ćeš u srcu nositi njegove zadnje riječi: “Pameti i mira vam želim”, riječi koje ti nisi imala priliku čuti, ali vaš budući susret zbog toga neće biti ništa manje srdačan.
Život bez teškoća bio bi život bez stremljenja. Možda sam stvarajući ga, s teškoćama doista malo pretjerao i ponegdje ih neravnopravno podijelio, ali čak ni ja nisam nepogrešiv.”
U ove riječi nimalo nisam sumnjala.
Znajući sada da je on Onaj koji sve vidi i sve zna, posramila sam se svoje želje da ga poljubim i pokreta u namjeri da ga polegnem na žalo i utažim glad tijela.
Rumenilo mi je oblilo lice, a on je rekao:
“Ljubav nosiš u sebi i Ljubavi se nikad ne zasrami”.
“Zar ti nisi rekao da je grijeh u branju voća s Drveta spoznaje?”
“Ne. Nisam to rekao.
U prenošenju mojih riječi od usta do usta i s koljena na koljeno, negdje je došlo do greške i krivog tumačenja jer to o čemu govoriš u suprotnosti je s mojim “Volite se i množite se ljudi!”
Ako sam prvotno i imao namjeru to proglasiti grijehom, predomislio sam se jer ljudi bez spoznaja ne bi mogli spoznati ni sebe ni mene, a čak i žilavoj maslini se polome grane ako ostane neobrana pa je onda dvostruka šteta napravljena. Evu griješnicom proglašavaju ljudi koji na taj način pred drugima vlastite grijehe skrivaju.
Ja sam uredio da se svijet neprekidno mijenja pa ni grijesi više nisu oni koji su to nekad bili, ali zato nastaju neki novi.”
“Ali zašto si me doveo u iskušenje i zabunu s tim što ne sličiš na sebe, nisi starac sa sijedom kosom i bradom kao na slikama?”, pitala sam.
“Te su slike stvarali umjetnici, a moju jedinu stvarnu sliku možeš vidjeti samo u sebe zagledana.”
“Molim te Bože, kad je sve to tako, možeš li onda makar malo popraviti ovaj svijet i velike nepravde ispraviti?”
“Trudim se, trudim…” rekao je s osmijehom i dodao:
“A sad idi u miru!”

Odmah potom, po plaži već utonuloj u mrak, razlegao se s uzvisine povik mog zeta Marka:
“Eeevaaaa! Pustili su Kapeeetaaana!”
Već sam trčala prema tom glasu i okrenula se da se pozdravim s Njim, ali na mjestu gdje je do maločas stajao, nikoga nije bilo. Podigla sam pogled put neba i rekla glasno:”Hvala”.
Ima Boga, ima!

morska zvijezda


22.12.2008. u 02:05 sati | 97 Komentara | Print | Link | Na vrh

Zima, zima...

SNIJEG

iz ruku vile šećer s neba
na radost djeci
za Božić prosut

u nemirnom snu pekara
brašno po ulici
vjetrom raznešeno

na usrdnu molitvu ratara
za sjeme u zemlji
perina topla stigla

u pjesnikovu vrtu opet
mrzlo je cvijeće
niklo

nevjesta pogleda tužnog
u sedam velova
umotana

na rubu usana modrih
tek začet vrisak
ugušen u bjelini

ljepotica hladna
ranu na duši
pamukom mekim
dotaknula






Image Hosted by ImageShack.us


16.12.2008. u 16:31 sati | 73 Komentara | Print | Link | Na vrh

Eroticon

SVEMIR RADOSTI

U očima tamnim noćas nam gore
visoko u nebo uzdignute baklje,
u vrtlogu strasti od obale daleko
nosi nas silno, zapjenjeno more.

Sa usana mekih na tijela sjajna
padaju šumno latice crvenih ruža,
ukršteni udovi i čvrsti pleter od prsta
više od rajske ugode nam pruža.

U imenu mojem u dubini mukla ti glasa
zlatnu notu nebeske glazbe čujem,
podatno tijesto rukama vještim mijesiš,
oštricu mača vrelinom dlanova kujem.

Uz miris mošusa probodi me nježno
bez traga rani i boli i bez kapi krvi,
planinu ovu što već dugo samuje u meni
u prah i pepeo drhtajem tijela smrvi.

Grnčarica i kipar, ti i ja smo večeras,
ratnici, vjetar divlji i plameni zmaj,
tvog sjemena kapi k’o i noći rosa
borbi bez pobjednika označit’ će kraj.

Krikom u gnijezda ptica unijeti ću nemir.

A kad ugasiš se tiho kao zvijezda
i nemoćan potom na rame mi kloneš,
ostati ću budna gledajuć’ te kako
u mirno jezero sna bespomoćno toneš.

U moje oči nastanit’ će se radosti svemir.






Image Hosted by ImageShack.us



08.12.2008. u 01:48 sati | 86 Komentara | Print | Link | Na vrh

Bez naslova

Image Hosted by ImageShack.us
photo by morska zvijezda



NASMIJANA ŠKOLJKA

od obećanog
plavog mjeseca
ništa

školjka sam
u kojoj je usahlo more
i šum kao uspomena
ostao

od sivog satena satkana
svitanja sumorna
sviću

smijem se
mada sam jučerašnjeg sunca
sjena




01.12.2008. u 01:30 sati | 71 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Komentari da/ne?

Opis bloga

poezija, fotografija, putovanja...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
moja zbirka pjesama

viđeno mojim okom









































izradila sam od školjaka